Smatra  se, da su 3 vještice iz Shakespearova Mackbetha sigurno opisivale buldoga, kada  su proglasile, da lijepo je ružno i ružno je lijepo. To je kod buldoga točan  opis i njegova karakteristika. Puno toga, što je kod drugih pasmina teška  greška, kod buldoga je poželjno i tipično. Čovjek, koji vidi buldoga prvi put u  životu, je njegovom osobnošću vidljivo potresen i iznenađen. Tek nakon što se  oporavio od stresa, počinje uviđati, da je buldog poseban i fascinantan pas. 
     Prošlost buldoga je krvava i nezavidna. On  je potomak azijskih pasa – tibetske doge, asirskog i babilonskog vojnog psa, te  moloskog psa. Kada su Feničani isplovili na britanske otoke sa svojim molos  ratnim psima, negdje oko šestog stoljeća p.n.e., naišli su već na domaće  dogolike pse nižeg uzrasta. Nazvali su ih cornwallskima molosima, te Pugnaces  Britanniae.  Ti psi su u Britaniju  dospjeli najvjerojatnije iz Europskog kontinenta. Buldoga su opisivali i  poznati Rimljani kao što su Falliscus, Nemesianus, Claudianus i Caesar, koji  potvrđuju, da su psi iz Britanije u rimskim arenama imali većih uspjeha u borbi  od drugih pasa. Borba buldoga sa divljim životinjama u arenama uzbuđivala je ne  samo Rimljane. U srednjem vijeku na svim većim dvorcima, posebno u Engleskoj,  borbe pasa zabavljala je dokono i razmaženo plemstvo. 
     Kako je buldog dobio ime, neupitno je.  Pas, koji se bori sa bikovima. Priča se, da je Englez STEVERTON pukom srećom  bio spašen od sigurne smrti od podivljalog bika. U pomoć mu je priskočio  buldog, koji je izvukao kraći kraj priće, ali Englez je ostao čitav. Na znak  zahvalnosti na taj dan, svaku godinu je kupio jednog bika, dao ga rastrgati  buldozima, meso je prodano a novac od prodaje poklonio je siromašnoj djeci.  Druga priča je o barunu WARRENU, koji je 1206  godine slučajno ugledao dva psa, koja su se tada zvala <mesarski psi>,  kako gone bika iz stada u klaonicu. To mu se je toliko svidjelo, da je od tada  šest tjedana prije Božića svake godine bila organizirana borba bikova sa  mesarskim psima, nazvana <bullkiling>. Stečena im je velika popularnost,  te kasnije kralj EDVARD III. Izdao dekret, kojim borbe proziva pučkom  veselicom, koje su inače bile poznate i pod nazivom <bull-baiting>. Borbe  sa bikovima su se organizirale ne samo zbog želje za krvlju i nasilnosti, ali  se vjerovalo, da meso iz klaonice kvalitetu mesa snižava, dok  u mesu ugušene ili rastrgane životinje se  zadržava snaga i kvaliteta. Tako je tržišna vrijednost takvog mesa bila puno  veća i meso imalo visoku cijenu i to sve do 19. stoljeća. Prije borbe su  bikovima namjerno razderali uši i druge dijelove tijela, da miris krvi razdraži  bika i psa. Rani buldozi bili su  mnogo okretljiviji od ostalih pasmina, te su biku napadali glavu, izbjegavajuci  mogucnost da ga bik probode rogom. To su bili visokonogi psi, koji su u borbi  iscrpljivali bika, sve, dog on ne bi pokleknuo. Onda su ga najčešće uhvatili za  njušku i ugušili ga. Najpoznatiji i najslavniji buldog, borac tih vremena, bio je BELCHER.  Nikada nije bio poražen i pobijedio je u 104 borbe. Jasno, nisu svi bili  oduševljeni sa borbama nedužnih životinja. Boli je ljudi, koji su prosvjedovali  i apelirali na ljudsku dostojanstvenost. Ali posječenost borbi bila je velika i  okretali se veliki novci u kladionicama. Najžešći protivnik borbi je bio  reverend doktor BAREY. Konačno, 1835 godine   bio je izglasan zakon, koji je borbe životinja zabranio. Od tada se  borbe održavale u tajnosti i često je na dojavu intervenirala policija. 
     Pasmina je poznata i po karikaturi čovjeka  sa psećom glavom iz početka 18. stoljeća, nazvanom JOHN BULL, gdje autor  osobine buldoga poistovjećuje sa osobinama Engleza: hrabrost, izdržljivost,  tvrdoglavost, nepopustljivost, te ustrajnost. 
     Kao samostalna pasmina buldog je bio prvi  put priznat i izložen na izložbi u Birminghamu 1859 godine. Nije to više bio  isti pas, koji se prije 50 godina viđao na borbama bikova. Originalni tip psa,  selektivnim uzgojem, evoluirao je u nižeg psa, još šire građe i zdepastljeg  oblika, kraće njuške i još uvijek snažne karakteristične jake donje vilice. Noge  su mu bile kraće, nos stlačen, glava proširena. Najveće zasluge za tu promjenu,  ne samo tijela, ali uglavnom osobina i to na bolje, ima engleski uzgajivač  Georg BILL. Prvi pas upisan u rodovnu knjigu buldoga 1891 godine bio je  ADAM, oštenjen 1864 godine. Drugi, isto toliko poznati buldog bio je PERCIVAL`S  CAPTAIN. Prvi klub buldoga je osnovan 1875 godine pod imenom <New Bulldog  Club>. Težina tadašnjih buldoga se kretala od 30 do 60 libra. Godine 1892  osnovan <The British Bulldog Club> održao se uspješno do danas. U ne  punih 150 godina, engleski uzgajivači su uspjeli iz agresivnog borca napraviti  psa mirnog, staloženog, sa odličnim osobinama. 
Slične  engleskom buldogu su  pasmine American  bulldog i Alapha blue blood bulldog, koji vjerojatno vuku korijene od pra-tipa  buldoga, te se i danas uzgajaju u Americi. Zadnjih godina su se uvezli  i u Europu, ali spomenute pasmine nisu registrirane niti u jednoj kinološkoj  organizaciji, niti se izlažu na bilo kojoj FCI izložbi. 
Članak  napisala 10.11.1995                                                        Miriam Pribanić
                                                                                                                                                                 NA VRH